Ovisnici o kockanju često misle da igra šansi i izgleda ima veze s vještinama i sposobnostima. Klađenje, roulette, poker na internetu i ostale vrste kockanja mogu biti vrlo uzbudljivi, a kako se takva praksa sve više proširuje i na internetu, kockanje postaje sve lakše i lakše. 






Ipak, dobitak i gubitak mogu imati neočekivano djelovanje na mozak zbog kojega se kockari odlučuju ponovo vratiti u svijet rizika, tvrde znanstvenici. Kockari troše sve veće sume novca u namjeri da ih povećaju. U posljednjih 20 godina klađenje se proširilo diljem svijeta u neviđenim razmjerima.

„Za većinu pojedinaca kockanje je užitak i nešto sasvim bezopasno, ali za ostale je ono vrlo destruktivno, poput ovisnosti o drogama", tvrdi Catherine Winstanley sa Odsjeka za psihologiju pri Sveučilištu British Columbia.

Kyle Siler, koji trenutno zarađuje doktorat na Sveučilištu Cornell i koji je proučavao poker na internetu, kaže da kockari moraju biti iskreni prema sebi i shvatiti kad je pravi trenutak da odustanu, odnosno kad je oklada profitabilna - čak i kad su u pitanju male vjerojatnosti.

Silerova studija, nedavno objavljena u časopisu Journal of Gambling Studies, pokazala je da što više ruku igrač pokera igra sve su veće šanse da će otići s malom zaradom. „Možda dobivaju manje bitke, ali svakako gube rat", kaže Siler dodavši kako ljudi sa svakim malim dobitkom sve više naginju nastavku igranja i postaju sve ranjiviji kad su u pitanju gubici.

Ako kockari zaključe da im je posljednji gubitak bio tako blizu dobitku (na primjer, na aparatu su dobili dvije trešnje i jednu zlatu polugu), oni će postati skloniji tome da igraju još jednom jer misle kako bi možda baš tad mogli dobiti - što se često ne obistinjuje. S tim se slaže i Luke Clark, istraživač pri Sveučilištu Cambridge iz Engleske koji kaže da kockari „gubitke koji su zamalo dobici" vide u smislu poticaja da nastave s igrom.

Clark je inače proveo studiju u kojoj je magnetskom rezonancom snimao moždane aktivnosti kockara. Točnije, promatrao je koje dijelove mozga kockari koriste kad dobivaju ili gube. Clark je otkrio da kad kockari „gube zamalo" najaktivniji dio mozga je onaj koji je aktivan i kada kockari zaista dobivaju.

„Promašaj za dlaku je signal da usvajate vještinu, pa zato ima smisla u tome što vaš mozak te promašaje procesuira kao da su pogoci. U igrama vještine kao što je nogomet, promašaj za dlaku je kad pogodite stativu ili gredu", kaže Clark.

Problem nastaje kad kockari zamijene igru vještine i sposobnosti s igrom izgleda odnosno šansi. U igrama izgleda „promašaj za dlaku" jednostavno ne može biti utemeljen na tvrdnji da usvajate nekakvu vrstu vještine. Sve se temelji na slučajnosti i vjerojatnosti. Stoga nije dobro zaključivati da ćete idući put sigurno dobiti.

Nije važno kakvu psihologiju primjenjujete, šanse da će kuća zaraditi na vama su veće nego obrnuto, a s vremenom svatko mora izgubiti. Clark na kraju upozorava da osobe koje miješaju vještinu s izgledima vrlo lako postaje ovisnik o kockanju. Ovaj poremećaj se još uvijek proučava.